Mile Luburić
Svijet je postao tiši 15. listopada 2025. godine, kada je Mile Luburić, u svojoj 92. godini, nježno napustio ovu zemlju, okružen ljubavlju onih čiji je život tako duboko dirnuo.
Mile Luburić rođen je 27. prosinca 1933. u Omrčenici, u Bosni i Hercegovini, a kršten je u Kongori. Bio je najmlađi od sedmero djece Janje i Frana Luburića. Mileov rani život obilježile su i teškoće i duboka otpornost.
Tijekom ratnih previranja pretrpio je gubitak oca, gubitak koji će oblikovati put njegova djetinjstva. Odgojeni uz snažnu i odanu majku, Mile i njegova braća i sestre naučili su vrijednosti ustrajnosti suočeni s nedaćama. Nakon što im je dom izgorio do temelja, obitelj se preselila u Gornje Radišiće, gdje su započeli težak zadatak obnove. Iako su resursi bili oskudni, a svakodnevni život težak, kućanstvo Luburić ostalo je bogato ljubavlju, jedinstvom i trajnim obiteljskim vezama.
U listopadu 1957., tražeći slobodu od komunističkog režima, Mile je s dvojicom prijatelja pobjegao u Austriju. Godinu dana proveo je u izbjegličkom kampu dok mu 1958. nije odobren odlazak u Kanadu. U Montreal je stigao brodom, bez engleskog, bez obitelji, samo s rukovanjem i “sretnim pozdravom” koji su ga vodili. Poput mnogih izbjeglica tog vremena, suočio se s teškim počecima novog života sam. Našao je posao u rudniku zlata u sjevernom Quebecu, a kasnije se preselio u Elliot Lake kako bi radio u rudnicima urana.
Ne postoje riječi dovoljno velike da obuhvate divovski život čovjeka poput Milea. Čvrst kao zemlja, bio je svjetionik u tami, snažan u svim aspektima koji su zaista važni. Njegov život obilježili su naporan rad, žrtva i nepokolebljiva predanost. Tijekom cijelog života ostao je predan očuvanju svoje baštine i njegovanju živahne hrvatske zajednice.
Mile je bio čovjek starog svijeta, ali s dušom nekoga vječno mladog. Volio se smijati; volio je sudjelovati u političkim debatama. Bio je bezvremenski, složen lik s ozbiljnošću i vitalnošću. Nosio je težinu povijesti u svom glasu, ali njegov duh ostao je izvan vremena; znatiželjan, oštar i beskrajno angažiran u svijetu oko sebe. Bio je tip čovjeka koji vas je tjerao da dublje razmišljate, osjećate više i smijete se jače. Njegov pogled mogao je reći više nego što riječi ikada mogu. Njegove ruke gradile su domove, nosile terete i brinule se za svoje voljene. Bio je čovjek duboke kršćanske vjere; živio je jednostavno, duboko razmišljao i bio je strastveni čitatelj. Volio je knjige. Mnogo je dao i ostavio trag na svima koji su imali sreću da ga poznaju. Često se pitamo je li zaista znao dubinu svog utjecaja, tiho i snažno se pojavljujući za svoju obitelj, prijatelje i sam život. Mile je nosio srce širom otvoreno svijetu.
Mile je upoznao ljubav svog života, Ankicu, prije odlaska u Austriju. Iako su ih dijelili ocean i godine, ostali su povezani putem pisama, praveći planove za zajednički život u Kanadi. Budući da je Ankica mogla imigrirati samo ako su bili vjenčani, par se vjenčao preko punomoći, a Mileov brat Ante ga je zamijenio, dok su Anteova supruga i sin bili svjedoci. Ankica je stigla u Elliot Lake u prosincu 1961., a 1963. nastanili su se u Oakvilleu, gdje je Mile počeo raditi u Ford Motor Company of Canada.
Mile i Ankica bili su u braku gotovo 64 godine. Kroz radost i tugu, teškoće i mir, hodali su ruku pod ruku, nikada ne puštajući. Njihova ljubavna priča nije bila napisana u velikim izjavama, već u dobro proživljenom zajedničkom životu, svjedočanstvo odanosti, strpljenja i nepokolebljivog partnerstva.
Kao otac, Mile je bio naš temelj i naš heroj. Svoju ljubav je pokazivao djelima. Osigurao je da nikada ne ostanemo bez pomoći. Slušao je s prisutnošću, volio sa snagom i vodio primjerom. Dao nam je sve što je imao i dao je to slobodno, radosno i iz dubine svog velikodušnog srca.
Milea su preživjeli njegova voljena supruga Ankica i djeca: Marijan, Mary (Tom), Nina (Ljubo) i Mike (Elena). Duboko će ga propustiti njegovi unuci: Natasha (Brodie), Tianna, Ante (Anica), Mile (Nicole), Ivana (Dylan), Niko (Adrianna), Maja i Marko; te njegovi praunuci, Mile i Leif. Za njegovim gubitkom tuguju i njegovi nećaci, Frano i Zvonko, zajedno sa svojim obiteljima, njegova šira obitelj u Hercegovini i Hrvatskoj te svi oni koje je imao sreću nazvati obitelji ili prijateljima.
Sada, u tišini koja slijedi nakon oproštaja, krećemo se dalje, nježniji, hrabriji i puniji, jer je naš voljeni otac bio ovdje.
Počivaj u miru, Tata. Bio si beskrajno voljen. Uvijek ćeš biti.
preuzeto sa osmrtnice.dijaspora.hr
