Večeras je u sklopu proslave dana Grada Ljubuškoga u hotelu Bigeste u Ljubuškom s početkom u 19 sati upriličeno predstavljanje 5. broja godišnjaka Bilig koji izdaje udruga „Hercegovačka kulturna baština – Bilig“. Predstavljači su bili prof. mr. sc. Ante Paponja i prof. Viktor Zubac. Nakon uvodne najave Bjanke Medić, programom je moderirala dr. sc. Ljiljana Herceg. U glazbenim pauzama su nastupili: Sofija Šaravanja, violina, VI.r. Osnovne GŠ Ljubuški koja je izvela skladbu Kuyawiak, skladatelja H.Wieniavskog uz klavirsku pratnju Marka Petkovića i pripremu prof. Ante Sliškovića i Petar Primorac, harmonika, II r. srednje GŠ Ljubuški, koji je izveo valcer La Castiglione, skladatelja N. Rica i uz pripremu prof. Danijela Lovrića.

Prisutnima se u ime udruge HKB-Bilig obratio i prof dr. sc. Ante Čuvalo prigodnim riječima te zahvalio svima koji su došli i podržali rad udruge.

Na kraju je Bjanka Medić najavila preostali dio programa Dana Grada Ljubuškoga a potom je uslijedilo druženje okupljenih u sali hotela Bigeste.

Sažetak izlaganja mr. sc. Ante Paponje

U vremenu u kojem živimo godišnjak „Bilig“ se pojavljuje kao jedan od instrumenata kako očuvanja naše kulturne baštine, tako i očuvanja našeg narodnog identiteta. Tim više, što se na  polju očuvanja kulturne baštine danas suočavamo sa dva veoma teška problema društvene i znanstvene naravi. Na jednoj strani je to fenomen globalizacije sa svojim ekonomskim nasiljem velesila i njihovih moćnih korporacija, oboružanih ideologijom neoliberalizma i transhumanizma, koji uspijeva unificirati cijelu zapadnu civilizaciju,  pa tako i staru Europu, i u kojoj postaje sve teže tragati za tradicijom i kulturnim identitetom. Na drugoj strani su to nova dinamika i snažna kolebanja na polju historijskih znanosti, koja,  pod udarom oluja postmoderne, postaje sve manje sigurna i u predmet svoga istraživanja.

Moramo biti svjesni da je očuvanje kulturnog naslijeđa jedna od bitnih pretpostavki u očuvanju našeg identiteta i nacionalnog opstanka, u protivnom ćemo se veoma brzo ubrojiti među mnoštvo naroda koji su nakon velike seobe nestali sa političke karte Europe.

Godišnjak i ovaj put donosi nekoliko članaka koji zaslužuju našu pažnju, i koji se mogu ubrojiti u historiografski diskurs. U uvodnom, nešto opširnijem članku pod nazivom „Jedna šetnja po gomilama“, koji uključuje 18 gomila i gradina na lokalitetu Mrljanovac i na padinama Butorovice, autor Igor Skoko se u formi hodopisa tekstom i slikom dotakao jednog od najbogatijih aspekata naše kulturne baštine. Autor je potakao razmišljanja o mogućoj heterogenosti ovih gomila, te se dotakao i smjelih teza o postojanju slavenskih, odnosno starohrvatskih nadgrobnih gomila. Pri tom je autor aktualizirao i neke aspekte vjersko-religioznog kontinuiteta poganskog i kršćanskog razdoblja, kroz brojne primjere brdskih vrhunaca nekad poganskih kultnih mjesta, koji danas nose imena kršćanskih svetaca, ili onih na kojima su sagrađene kršćanske crkve.

U svom članku „Andrijica Šimić-harambaša (1833.-1905.)“ profesor Ante Čuvalo se osvrnuo na lik i djelo poznatog hajdučkog harambaše Andrijice Šimića, povodom 190. obljetnice njegova rođenja. U ovom prilogu autor je cijeli svoj rad uskladio sa suvremenim kretanjima u historiografiji, koja se, sa znatnim zakašnjenjem,  intenzivno počela baviti poviješću dijela zaboravljenog stanovništva, opetovano nas uvjeravajući da su svi ljudi „sposobni za povijest“ i da biografije “malih” ljudi mogu sadržavati bar dio dramatičnosti i vrijednosti  kao one “velikih ličnosti”. Autor nam iznosi rijedak primjer kako specifične povijesne okolnosti mogu dovesti do pretvaranja odmetnika u narodne junake. Tako je Andrijica postao metafora borbe našeg naroda, kako protiv osmanskog ugnjetača, tako i protiv cinizma imperijalnog Beča. Radi se o povijesnom liku koji je svojim osebujnim životom uspio privući najdublje emocije i opću empatiju svog naroda, ali i pažnju imperijalnih krugova Monarhije. Andrijica je, u stvari, bio zadnji protagonista epske povijesti našeg naroda, sa čijom smrću iščezavaju zadnji tragovi srednjovjekovlja na našim prostorima.

U radu „Fra Petar Bakula“-jedan Hercegovac“, autor Zvonimir Herceg se osvrnuo na jednog velikana, ne samo hercegovačke franjevačke zajednice, nego i cijelog franjevačkog reda, koji je dao veliki  doprinos formiranju samostalne hercegovačke franjevačke zajednice, koja je odigrala  značajnu ulogu u oblikovanju kolektivnog identiteta našeg naroda na ovim prostorima. Prije svega, fra Petar je bio osoba od velikog ugleda i povjerenja u crkvi. Tako je obnašao funkcije župnika, gvardijana, učitelja novaka, tajnika Franjevačke hercegovačke kustodije, generalnog vikara Hercegovačkog vikarijata, ali i tajnika na franjevačkom Generalnom kapitulu u Italiji. Autor u ovom članku ističe njegove velike zasluge za emancipiranje hercegovačke franjevačke zajednice kako od bosanske provincije, tako i od Hercegovačkog vikarijata.  Kao vrstan diplomata uspijevao je zadobiti povjerenje unutar svoje franjevačke zajednice, ali i hercegovačkih vikara-biskupa. Uvjeren da su mu namijenjene velike uloge, iz njegovih riječi se da zaključiti da je teško podnosio ponizno služenje na zabačenim i siromašnim župama. Fra Petar je bio vrhunski intelektualac, profesor filozofije i teologije u Italiji i začetnik visokoškolskog obrazovanja u Hercegovini, osoba koja je veoma zaslužna za dolazak časnih sestara milosrdnica u Hercegovinu, koje su organizirale škole za obrazovanje djevojčica. Bio je vješt propagandist, svjestan potrebe internacionaliziranja obespravljenog položaja kršćanskog puka pod osmanskom vlašću, ne samo kroz političke spise, nego i svjetlu djelovanja konzula velikih sila na tlu Bosne i Hercegovine. U radu se zrcali činjenica da je fra Petar bio i vješt graditelj, i da se isticao ne samo umijećem skupljanja milodara po inozemstvu za gradnju crkava i samostana, nego je sam vodio i dovršio izgradnju crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru. Fra Petar  je bio i plodan spisatelj. Od brojnih njegovih spisa važno je istaknuti da je napisao kratku povijest bosanske franjevačke provincije, „Mučeništva u franjevačkoj opservantskoj misiji u Hercegovini“, a stigao je napisati i Šematizam Franjevačke kustodije u Hercegovini 1867. godine. Nastupajući s pozicija narodnog prosvjetitelja fra Petar se nije libio prokazivati pogubne mane naroda kojem je pripadao, tako i isticati njegove vrline. Na koncu, treba napomenuti da ga je njegov nemiran duh u vrijeme Risorgimenta odveo u vode nacionalizma, zbog čega je bio protjeran iz Italije. U stvari, Fra Petar se na društvenoj sceni, koja je pod pritiskom mehanicizma i opće  revolucije znanosti, težila sve većoj specijalizaciji, pojavljuje kao tipičan renesansni čovjek širokog obrazovanja, velike energije i svestranih sposobnosti i zanimanja.

U kratkom članku pod nazivom „Prve hrvatske tiskovine u Hercegovini“ autorica Iva Šuvak-Martinović, nas je upoznala sa pojavom modernog tiska u Hercegovini, počecima nakladništva i prvim hrvatskim tiskovinama, pri tom naglašavajući nezaobilaznu ulogu don Franje Milićevića. Iz priloženog je vidljivo da je od samog početka utemeljenje tiskovina i dobivanje dozvola bilo praćeno opstrukcijama nove vlasti koja je oštrom cenzurom nastojala uvjetovati uređivačku politiku, s naglaskom na otklonu od političkih i vjerskih tema.  Takvo ponašanje vlasti je bilo posve u skladu sa politikom Kalayeva režima u Bosni i Hercegovini, koji je bio usmjeren na potpuno potiskivanje hrvatske i srpske nacionalne ideje i afirmaciju „ideologije bošnjaštva“, koja je počivala na ideji o jedinstvenom bošnjačkom narodu sa tri vjere.

Na koncu valja obratiti pažnju i na jedan fotozapis, koji je priredio dr. Mirko Rašić, koji se sastoji od nekoliko slika koje govore o napretku u restauraciji i revitalizaciji utvrde hercega Stjepana na gornjem gradu.

Sažetak izlaganja prof. Viktora Zupca:

Bilo gdje da se po svijetu otisnemo, baština ostaje dio nas, kao što nam obitelj ostaje oslonac i iz njezina naslijeđa se ne možemo otrgnuti. Zato je i (samo)svijest o kulturnoj baštini, i materijalnoj i nematerijalnoj, važan putokaz u osobnome razvoju čovjeka, a tako i razvoja cjelovitosti društva. Znati, dakle, odakle dolaziš, da bi znao dokle si stigao i kamo si krenuo. Nevelika skupina ljudi okupljena oko udruge Hercegovačka kulturna baština – Bilig se nesumnjivo uputila putem koji ne skreće s pravca iz koga dolaze, a u godišnjem presjeku zbivanja te osvrta na ljude i događaje iz naše prošlosti, riječima i slikama sabranim u Biligu zaustavlja se vidjeti dokle je došla. Svoj entuzijazam potpomognut doprinosom prijatelja i suradnika koji prepoznaju vrijednost ove misije po peti put je ponudila prosudbi javnosti, obogatila našu povijesnu i književnu riznicu, ali i posredovala neke važne informacije koje je tamo korisno pronaći: od katoličkoga imendanskog kalendara, važnih datuma iz povijesti, kulturnih događaja u našim gradovima, pregleda novih izdanja i djelovanja udruge u protekloj godini pa do popisa kulturnih i športskih ustanova u Hercegovini. Godišnjak na jednome mjestu okuplja priloge povijesno-književne tematike autora iz raznih krajeva Hercegovine i time ističe svoju otvorenost našim tradicijskim, jezičnim, pa i svjetonazorskim posebnostima. Sociološka, pa i povijesna vrjednota ovog zbornika upravo i jest u otimanju našega kulturnog bogatstva od zaborava, ali i otkrivanju onoga o čemu se gotovo ništa nije ni znalo. Doista, etnološki su iskazi ponajbolje dionice u rastu u duhu i tvarnome napretku, ali izgradnji humanijega svijeta. Želio bih zato, i vjerujem, da će ovaj ukoričeni spomenik, osim doprinosa našoj književnoj baštini i historiografiji, biti poticaj ponekom oduševljenom mladom čovjeku na razmišljanje i djelovanje u pravcu cilja koji nam je svima zajednički – biti svoji na svome, prema svome se s ljubavlju odnositi, a u ljubavi i miru sa sobom i sa svima živjeti.

U holu hotela je postavljena i prodajna izložba fotografija koje su rad članova Udruge a prihod je namijenjen daljnjem djelovanju HKB-Bilig. Postav će biti u hotelu izložen do 12.2.2024.

Share on Facebook

Post on X