Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

MD1Već  je često puta uhvatila želja inženjera Tomislava K. da otputuje iz Zagreba preko Livna u Grab kraj Ljubuškog njegov rodni kraj i kuću u kojoj se rodio i sva ona mjesta na kojim je proživio prvih 18 godina njegova života. Uvijek, u trenu kad je trebao otputovati,izgubio bi odvažnost.

MI dica

 

U tom mjestu,dogodio se događaj,koji je raspršio njegovu obitelj,u toj kući doživio je i prvu bol,veliku bol u njegovu životu i tu je otrgnut od života i obitelji njegov otac Ivan K. Tako je odgađao iz godine u godinu svoj put, i uvijek nadajući se, da će se buduće godine osjećati jačim. I prošlo je 45 godina, priznao je u sebi Tomislav K.,najljepši dio života.

Jednog listopadskog jutra, češljajući se,otkrio je pramenove sjede,već sjede kose,koji su,do tada bili sakriveni ispod vlasi,tada je odlučio u sebi „Vrijeme je“ otputovati istoga dana iz Zagreba preko Livna do Graba kraj Ljubuškog. Na tom putu nitko ga neće prepoznati. Nitko ga neće vidjeti,i neće smesti, od njegovog dragog cilja u isto listopadskog žalosnog i drugog cilja,njegovog prvog putovanja potpuno novog.

Sniježilo je na Kupreškoj visoravni te 1989.godine.U Livnu i Tomislav Gradu ulice prazne. Sve je izgledalo crno.Za dva sata već je bio u Vitini na izvoru rijeke Vrioštice . Dolaskom u Grab prepoznao je ulicu i kuće,ali sve mu je izgledalo da se jako promijenilo. Ulice su postale pretijesne,kuće velike,neki su zidovi jako ostarjeli. Kuće su ostale zamišljene i žalosne kao i majke ostarjele.

Polagano je korak po korak Tomislav K. te prepozna prozor i pogled kroz njega,koji su mu dozivali toliko sjećanja na djetinjstvo i uvijek u srce srca,mnoštvo ljudi i žena koji su izlazili iz kapelice i groblja,budući da je bila nedjelja baš u čas kada navršava 45 godina od smrti njegova oca Ivana K.

U taj čas i njegovih pet minuta Tomislav K. prepoznao je stotinu osoba. Kako je i predvidio, i nije mogao vjerovati na koji način se izmijenio narod i pomislio je u sebi da je nešto nepoznato pomoglo rušilačkom djelovanju vremena. One Majke i Žene žalosne i radosne ostavio je crnih kosa,našao je sijede i prosjede i postale su bijele,neke i pogrbljene.

Vrijeme,koje je nad ovim narodom Ljubuškog kraja prošlo poput nekog neprijatelja,izbilo je nekima oko,drugima istrijebilo kosu,nekima slomilo zube,a drugima izbilo obraze.

Tomislav K. vidio je svojim prijatelja iz pučke škole,koji su nekad bili vitki ko jablanovi ili koplje a ruke su im bile kao „Domagojevi strijelci“a sada se zbog debljine prepoznaju samo po glavi. Djevojke iz Graba koje su nekoć išle u školu poput leptira,noseći u svojim torbama šnitu kruva ako su imale,postale su sporije i teže okružene djecom potomaka prošlog rata,a žene koje su ostale u cvijetu mladosti sada su uvenule i nose crne rudenjake na  glavi i licu. Nekad brojne obitelji potomaka udovica prošlog rata išle su dvije ili po tri zajedno u crkvu.

 

Vidio je Tomislav K. lica koja su već  ispala iz njegovih sjećanja,učitelje iz pučke škole za koje je mislio da su već pod zemljom. Mladiće koje je gledao u naručju majka,sada su svojim držanjem ispunjavali svoj život u umjetnosti i kroz umjetnost,kao neimari,graditelji kuća,obiteljski ljudi i akademski profesori,a za oku mu je zapeo nekad dječak mali iz naručja majke Stjepan S.

Ostao je u trenutku sam

Nakon toga,uputio se uskim putovima u kuću oca svojega. Osjetio je živo uzbuđenje,ali se na brzinu svladao. Očima je tražio vrata jara,kokošinjca,voćnjaka i vinograda. Sve su bile zatvorene i pokrivene a put potpuno prazan kroz dvorište,pred vratima Doma i on je bio zatvoren.

 

bosi i gladni

 

Do tada je osjećao malo uzbuđenja,a kada se našao pred ulaznim vratima kuće u onom malom prostoru,koji je ispunjen njegovim najranijim uspomenama,kad je ugledao vrata očeve i majkine sobe,zatim stolice,terasu,prozore opletene lozom onako kako je napustio-tada ga je nenadano zahvatilo jako uzbuđenje i oči mu se napuniše suzama i pogled je bacio kroz prozor nigdje nikoga.

Srce mu je jako kucalo. Koliko svijeta bijaše uz njega u toj samoći. Stari kućni prijatelji laganim korakom prolazili su kroz dvorište. Ivan K. ležao je nepomičan na kućnom pragu. Prijatelji iz djetinjstva skakutali su dvorištem,sve se gibalo…sve je govorilo,prolazilo a Tomislav K. je nijemo stajao tu pred tisuću pogleda i tisuću glasova,nadvladan neizrecivim osjećajima s neba.

Nije znao niti sam bili utekao ili ostao tu. Te noći Majka Mara i njezino svetački bijelo lice ugasilo je petrolejku i zapalila sviću. Kako je sve postalo maleno. Kuća oca njegova uvijek je izgledala velika. Nestao je veliki kolos i ne govori mu zašto?Ostao je žalostan zbog toga. Ponovno sjeti se pričanja  iz očeve sobe,u kojem mu je jednom prije 45 godina rekao:-sine ovog časa navršavam 43 godine!

Pogledao je Tomislav K. i sklonište,u kojem se pripremao na prvu svetu ispovid i pričest i u kojem je zamišljao i nepomično proveo mnoge sate,mnogo dana,kada se,vrativši iz škole po zadnji put vidio oca.

Sve njegove misli i srce bili su u prošlosti. Izgledalo mu je kao da ga mnogi prigušeni  glasovi zovu i da mu govore tisuće neshvatljivih stvari,na koje je zbunjeno odgovarao zaklinjući se i obećavajući ni sam ne znajući što,gledajući oko sebe, s osjećajem poštovanja,kao da je ova kuća i vrt neko sveto groblje, a nanosi snijega koji dolaze s Kupreški vrata,kao da kriju molitvu. Misli su ga vodile prema gorkom sjećanju taštine sviju ljudskih stvari.

 

Majka i dica rade

 

-Kako sam ostario !

Kada je kao dječak trčao perivojem Graba prema Otoku i Mladima,tada su mu proricali ono. što je uistinu doživio. Zaista sada je daleko od kuće i djetinjaste sreće.

Tomislav K. otputovao je davno u Zagreb pun nade i poleta, bojao se da mu život neće biti dovoljno dugačak, i svijet dovoljno širok, za sve što je htio uraditi i učiniti. Okružen knjigama u svojoj obitelji. Bez srdžbe i bez tuge vidio je pred sobom mir savjesti i život.

Ispred nogu vidio je lažne prijatelje,lažne nade,taštinu,slavu i male strasti života. Nije prezirao i ne krivi nikoga i ništa. Ljubio je svijet,ide naprijed,otvara si život. Nije tražio od svijeta ništa,a od Boga samo toliko snage,da može izdržati onaj Dan D osmog listopada 1944.godine,u kome bi ostao sam na svijetu !

Na trenutak u staklu jednog prozora opazio je nečiji lik. Izgledalo je da ga promatra. Ta pomisao mu dade hrabrost na tom mjestu. Bio je to gospodar kuće. I ponovno je vidio svaku stvar na svom mjestu,kao u doba njegova djetinjstva. Sa sviju strana zvalo ga je tisuću glasova.

Ivan K.!To je on,vratio se Tomislavu K.!

A di ti je majka Mara,di su ti braća Branko,Krešo,Stipe i sestre Iva i Ana?Disi si bija?Šta si radija?

Vidio ga je u stotinu slika i zrcala u sobi,te mu je njegova slika izgledala sve življa,dok mu nije žilama prostrujila jeza. Vidio je sobu u kojoj je jecala njegova majka,kad joj je svećenik odlazeći od moga oca rekao:“Budite hrabri gospođo,gotovo je,svršena je muka Kristova“. Ulazeći dalje u sobe Tomislav K. morao se odupirati sjećanjima. Te konačno došao do posljednje sobe. To je bila soba u kojoj je bespomoćno ležao mrtav njegov otac. Osjetio je da mu manjka hrabrosti i zaustavio se na pragu.

U istom kutu gdje je nekad stajao krevet njegova oca i pričinilo mu se,da ga mora naći tamo onakvoga bijelog i nepomičnog s križem u rukama između dviju zapaljenih svijeća. A gospodar kuće kao da ga je shvatio i potiho se povuče natrag.

Kleknuo je na koljena kraj kreveta. Izgledalo mu je,da osjeća u svojoj ruci njegova jedina starca,izgledalo mu je,kao da osjeća njegov duh,vraćale su mu se u pamet njegove posljednje riječi,njegove posljednje kretnje, i njegov posljednji pogled,koji je tražio njega Tomislava K. maloga,posljednjeg od svoje djece,koji ga još nije napustio i kome je otet taj gospodar u zadnjim danima neprestano govorio.

Tek sada sjećajući se na njegov kratak život rad i žrtava shvatio je koliko je vrijedan taj čovjek njegov otac bio,spoznao je da ga nije dovoljno ljubio!Ostao je tako!Ljubeći rub kreveta. Pitao se zašto već toliko vremena ostaje mu tuga u duši. Da oživi nadu!

Čuo je ponovno glasove:Sine,treba ponovno sagraditi hram,sazidati staru kuću,metnuti sve na svoje mjesto,treba podići maloga!Treba osnovati ognjište!Bio je to savjet,odnosno molitva njegova mrtvoga oca,te tada po prvi puta njegovu dušu zahvati ljubav i odvažnost.

Poslije toga digao se i zašao iz sobe pomlađen,snažan i dok se opraštajući od domaćina čuo je ponovno tisuću glasova…Zbogom sine,budi blagoslovljen sine,koji ideš osnovati novu kuću i pripremiti mi novi život.

Tomislav K. otputovao je iz Tomislav Grada preko Kupresa za Zagreb i neprekidan niz Ivana K. koji se gube daleko u plavom obzorju.

I od toga dana prošlo je već dugi niz godina,sada ih već ne pamti, i glava mu je već posjedila,-ali podigao je srušeni hram,i sve su mu želje ispunjene. Sam na sebi je opazio,da polako uzima navike svoga oca, njegov hod,njegove kretnje i njegov glas kao da je njegov duh prešao na njega i sve tako dalje,neprekidan niz Ivana K. koji se gube daleko u plavom obzorju. Bio je sretan i besmrtan.

Majka Mara K. rođena 1911.godine!

Dana Gospodnjeg, 08.listopada 1944.godine Mara K. posta crna udovica s djecom u zavjetnoj tišini te krunicom u ruci i pregrštom svjetlosti s neba. Kao gordi sunčanik vjere,kao ustreptala breza pokrivena godinama…

U sjećanje

Ivan Kraljević ,rođen 3.srpnja 1901.u Grabu,(otac Stjepan i majka Iva,rođena Mihaljević) Hrvat,katolik,oženjen 5 djece. Pripadnik hrvatskog domobranstva,stekao čin satnika. Ubijen,8 listopada 1944. u Grabu,od strane partizana.

Na Križnom putu iz Graba bilo je ukupno 59 osoba od kojih je 13 osoba preživjelo,smrtno stradalih na Križnom putu 46.Žrtve rata i poraća koje nisu bile na Križnom putu njih 57.Ukupno smrtno stradalih u ratu i poraću 103 osobe. Godine 1978.Grab je imao 1224 žitelja.

 

braća po oružju

 

U spomen na Tomislava K.

Nakon što su srpske snage 3. travnja 1992. godine napale strateški iznimno važnu kuprešku visoravan i grad Kupres, domaćim braniteljima u pomoć pristižu snage 204. vukovarske brigade i Specijalne postrojbe Bojne „Zrinski“. Neprijatelj je 5. travnja potisnut iz grada. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, no idućeg dana nastavili su borbe. U teškim uličnim borbama u Kupresu su na tadašnji dan, 6. travnja 1992. godine, poginula trojica pripadnika Bojne „Zrinski“ - Slavko Bagarić, Tomislav Kovčo i Damir Martić.

Tomislav Kovčo rođen je 11. svibnja 1969. godine u Tomislavgradu u kojem je završio osnovnu i srednju školu. Bavio se karateom u kojem je ostvarivao iznimne uspjehe za svoje godine. Između ostalog, dosegnuo je najviši, crni pojas. Iz rodne Hercegovine 1991. godine odlazi braniti Hrvatsku te dragovoljno pristupa u bojnu „Zrinski“ s kojom prolazi niz ratišta u Hrvatskoj, a izbijanjem rata u BiH odlazi u obranu rodne grude. Poginuo je u teškim uličnim borbama u Kupresu. Pokopan je u selu Lug kraj Tomislavgrada.

Memorija je majka svih mudrosti,njihova imena biti će trajno uklesana u memoriji hrvatskog naroda, ali i na spomen pločama !

 

Udruga potomaka udovica II. Svjetskog rata i poraća Ljubuški,Tomislav Dugandžić

PayPal Donations

Enter Amount

Idi na vrh
JSN Boot template designed by JoomlaShine.com