Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Ljploca1Turci u početku svoje vladavine nisu rušili sakralne objekte jer su se bojali otpora lokalnoga stanovništva nego su nastojali učvrstiti vlast u novoosvojenim krajevima pa su vršili sustavnu islamizaciju stvarajući sloj domaćega islamiziranoga stanovništva inzistiranjem na zahtjevu da vlasnici zemlje i drugih nekretnina mogu biti samo osobe islamske vjere zbog čega su se mnogi imućnici odrekli kršćanske vjere samo da sačuvaju imanje. Dovoljno je bilo da jedan član zadruge prihvati islamsku vjeru pa tako i dalje ostane vlasnik zemlje jer je zemlja u turskoj carevini pripadala caru (sultanu) i onima koji su bili carske vjere. Zbog neizblijedjelih rodbinskih odnosa islamiziranih i neislamiziranih stanovnika Turci su u početku prakticirali dovođenje vojnih i administrativnih upravitelja iz drugih krajeva. Vojni zapovjednik (dizdar) na brdu Butorovica iznad Ljubuše (1) bio je sredinom 16. st. Nesuh-aga Vučjaković. (2) On je, kao vojni predstavnik u ljubuškom kraju, (3) vjerojatno naložio 1556. god. rušenje crkava u Ljubuši, one na Crkvici i Crkvini, a onu u neposrednoj blizini tvrđave preinačio je u džamiju, dogradio minaret, ugradio mihrab i izgradio malu čatrnju za potrebe muslimanskih vjernika. U toj Nesuhovoj džamiji (4) nalazila se je desno od mihraba jedna ploča s tekstom na arapskom jeziku i podatkom o godini gradnje te džamije: 966. po hidžri, dakle 1558./9. god. Tu je ploču 1943. god. otuđio (5) zapovjednik talijanske jedinice koja je bila stacionirana u Ljubuškom. Ploča se danas nalazi u vrtu jedne vile u Ravellu, primorskom gradiću pedesetak kilometara južno od Napulja.

Tekst ploče (6) iz džamije na brdu Butorovica (7) organiziran je u dva reda i u hrvatskom prijevodu glasi: "Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju, u smislu naređenja uzvišenoga Alaha 'Alahove bogomolje podižu samo' (8) sagradio je dobrotovor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966." Od pisca teksta zadužbine (sakralne i dobrotvorne) očekuje se da mu jezik bude uzvišen, jezgrovit i stiliziran, dakle da se u sažetu obliku daju svi jezični elementi koji su potrebni za prijenos poruke. Pisac teksta Ljubuške ploče je nepotrebno i nevješto ugradio u natpis citat iz Kurana na način koji je neuobičajen i nedopustiv zato što je uzeo dio kuranskoga ajeta, a to je pak dovelo do nejasnoća u razumijevanju toga dijela teksta. Zbog viška riječi slova su na ploči odveć zbijena jer pisac prethodno napisanoga teksta nije vodio računa o tom da sve to treba isklesati na kamenoj ploči zadanih dimenzija. Bez dijela citiranoga ajeta tekst je trebao glasiti: "Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju sagradio je dobrotvor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.", a bez ajeta i epiteta na početku jezgrovit tekst bi bio ovakav: "Ovu džamiju je sagradio dobrotvor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966." Tako organiziranim tekstom bilo bi rečeno sve što je trebalo reći (tko, kada, gdje, komu, što, zašto).

Ljploca1

Faksimil Ljubuške ploče

Transkribiran arapski izvornik:

Arapi1

Transliteriran arapski izvornik:

Qad banā ḥāḥa al ğāmi' al šärīf w al mäsğīd al munīf kamā amarā Allāh tā'la inamā yu'mēr mäsağīd Allāh șāḥib al ḫayrāt Näșūḥ bn 'Abdullāh dzdār 966.

Hrvatski prijevod arapskoga izvornika:

Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju, u smislu naređenja uzvišenoga Alaha Alahove bogomolje podižu samo sagradio je ḥdobrotovor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.

***

S gornje strane puta koji je vodio od Vrata preko Crkvice na lokalitetu koji se danas naziva Gožulj nalazi se nepresušni izvor koji je od svih ljubuških izvora najizdašniji vodom. Po nalogu dvaju dobrotvora, izvor je bio uređen tako da je obzidan klesanim kamenim pločama, a na sredini su u kamenu izdubljena dva točila kojima stalno teče voda, a iznad njih kamena ploča s tekstom na arapskom jeziku. U hrvatskom prijevodu tekst Gožuljske ploče glasi: "(Ovo su) dobra djela dobrotvorā Ahmeda, sina Dahilova, i Alahova štovatelja hadži Ahmeda, sina hadži Alije". Iz teksta, koji je organiziran u tri reda, (9) ne može se na osnovi brojevne vrijednosti arapskih slova zaključiti kad je izvršeno uređenje toga izvora ni kako mu je tada bilo ime. Na ploči je uklesan teonim Alah i četiri antroponima: imena dvaju istoimenih dobročinitelja (Ahmed Dahilov i Ahmed (10) Alijin) i imena njihovih očeva (Dahil i Alija (11)). Uz ime drugoga dobrotvora Ahmeda i njegova otca Alije stoji podatak da su obavili hadž, dakle da su bili na hadžiluku, i na osnovi toga stekli uglednu titulu hadži. (12) Budući da je samo drugi dobrotvor, Ahmed Alijin, hodočastio u Meku, zbog toga razloga jedino se na njega odnosi podatak na ploči da on štuje (časti, slavi) boga Alaha. Na osnovi izvanjezičnih podataka može se približno odrediti doba nastanka Gožuljske ploče na kojoj su, odmah na početku, dvije arapske imenice (ḫayrāt i ḫasänāt) zapisane kao množinski oblici u značenju 'dobra djela' iz čega se može zaključiti da su ta dva dobrotvora izgradila barem još jedan objekt, a to je bila džamija preko puta izvora. Iz bibliografske bilješke na kraju jednoga prijepisa musafa (starozavjetnoga dijela Kurana) koji je 1843. god. sačinio gožuljski imam Halil, sin Alije Abdulahova, razvidno je da je prije te godine tu bila sagrađena jedna džamija za koju se ne zna čija je bila zadužbina, niti kada je izgrađena, niti kako je izgledala. [14: 29] U današnjoj gožuljskoj džamiji iznad mihraba je uklesana kao godina gradnje 1869. god. Kamena munara (12 m) tek je 1930. god. izgrađena na mjestu nekadašnje drvene. Pretpostavlja se da je i sadašnja kamena džamija (7 x 7 m) izgrađena na mjestu nekadašnje drvene. Uz džamiju, kao što je bilo uobičajeno, sahranjivani su ugledni muslimani, pa tako i uz gožuljsku. U haremu uz džamiju nalaze se četiri nišana od kojih je najstariji onaj iz 1731. god. na kojem piše da su te godine od kuge umrla dva brata, Sulejman i Mehmed. Stara gožuljska džamija, zadužbina Ahmeda Dahilova i Ahmeda Alijina, sagrađena je prije 1731. god. kada je postavljena i Gožuljska ploča iznad izvora. (13) Gožuljska ploča je nastala najvjerojatnije u prvoj četvrtini 18. stoljeća kada je ljubuški kapetan (14) bio hadži Alija, otac dobrotvora hadži Ahmeda. Ona je one koji su znali arapski jezik, a takvih je bilo malo, (15) informirala o dvojici dobrotvora koji su te objekte sagradili za potrebe naroda, a za spas svoje duše.

Ljploca2

Faksimil Gožuljske ploče

Transkribiran arapski izvornik:

Arapi2

Transliterirani arapski izvornik:

Ṣāḥib al ḫayrāt w al ḥasänāt Aḥmäd ibn Dāḥil w al m'ẓam Lilāhī al ḥağğī Aḥmäd ibn al ḥağğī 'Allī.

Hrvatski prijevod arapskoga izvornika:

(Ovo su) dobra djela dobrotvorā Ahmeda, sina Dahilova, i štovatelja Alaha hadži Ahmeda, sina hadži Alije.

Bilješke

(1) U hercegovačkom defteru (1475. - 1477.) četiri puta je zapisano selo Ljubuša koje je bilo mezra posadnikā ljubuške tvrđave. Ahmed Aličić, koji je za tisak pripremio hercegovački defter, svaki put je uz Ljubušu naveo da je nepoznato selo iako je ono u zbiru davalo 4.600 akča poreza, dakle više nego ijedno drugo selo zapadno od Neretve. Evo tih podataka: selo Ljubuša (nepoznato), s prihodom od 400 akča; selo Ljubuša (nepoznato), s prihodom od 3.600 akča; selo Ljubuša (nepoznato), s prihodom od 500 akča; selo Ljubuša (nepoznato), s prihodom od 100 akča. I sam Aličić je uočio da je Ljubuša glede prihoda bila veliko i bogato selo. [2: 191, 193-194, 196]

(2) Nesuh-aga se kao dizdar ljubuške tvrđave prvi put spominje u jednom dubrovačkom turskom dokumentu u kojem piše da je 30. siječnja 1549. god. na sudu podnio izviješće o dubrovačkom trgovcu Nikoli koji je ubijen blizu carine u Drivima. Budući da je Nesuh-aga rođen kao kršćanin, rijetko muslimansko ime Nesuh (arap. näșuḥ ‘iskren’) mogao je primiti tek kad je postao punoljetan, a titulu age nakon zasluga u borbama prilikom turskih osvajanja. Ne zna se ni gdje je ni kada je rođen Nesuh-aga. Moguće je da je Nesuh-aga podrijetlom baš iz ljubuškoga kraja. Ne ima podatka o tom koje mu je bilo kršćansko ime, ali se zna da je imao patronim Vučjaković (Vučijaković) na osnovi čega se može zaključiti da mu je otcu bilo ime Vučjak (Vučijak). U stručnoj literaturi i onoj internetskoj prevladava sufigirani patronim Vučjaković. Ime Vučjak (Vučijak) je bilo rijetko ime u hercegovačkih Vlaha (Vučjaković ← Vučjak ← Vučo ← Vuk). Zna se pak da mu je otac bio i ostao kršćanin, inače ga ne bi nazvao Abdulahom. Sultanova vlast u rubnim dijelovima carevine nikad nije bila stabilna pa su mnoge poturice kršćansko ime otca prikrivali imenom Abdulah ('sluga Božji'). Ilustracije radi navodi se ovdje kraći ulomak iz knjige I. Smailovića: "U vezi s preuzimanjem novih imena zanimljivo je istaći činjenicu da je jedan dio novih muslimana u početku islamizacije prikrivao nemuslimansko ime oca imenom Abdulah, a veći dio je očevim imenom jasno deklarisao bivšu pripadnost hrišćanstvu ili bogumilstvu. Koncem 16. i početkom 17. stoljeća situacija se u tom pogledu mijenja pa se nemuslimansko ime oca gotovo uvijek prikriva, najčešće imenoma Abdulah, a predislamska konfesionalnost se ne ističe." [26: 51]

(3) Ne zna se kada je preuzeo dužnost dizdara mostarske tvrđave, ali svakako nakon izgradnje ljubuške džamije, vjerojatno 1559./60. god. Jedan dio njegova roda ostao je u Ljubuškom jer postoje podatci da su neki članovi bili čuvari ljubuške tvrđave te da su neki živjeli u tom mjestu sve do 1908. god. kada su se odselili u Tursku i promijenili prezime Vučjak u Uçak. Taj turski oblik upućuje na nesufigirano ime rodočelnika prezimena koje je postalo sufigirani patronim njegovu sinu Nesuh-agi, ljubuškomu dizdaru. U Ljubuškom je u 16. st. nastalo prezime Dizdarević koje je motivirano apelativom dizdar. Dizdarevići su živjeli do 2. svjetskoga rata u dvokatnici sjeverozapadno od tvrđave koju je okolno stanovništvo nazivalo "Dizdarevi dvori". Nesuh-aga je imao dva sina: Uvejsa i Hasana. Mostarski kaligraf Hasan ibn Nesuh al-Mostari je bio njegov sin. Jedna kći Nesuh-age je bila udata u Mostaru za bogatoga Nezir-agu koji je također izgradio jednu džamiju u Mostaru. U vakufnami se spominju i tri ženska imena (Šemsa, Selima i Zeliha) koje su umrle prije 1564. god. jer je Nesuh-aga odredio da se svaki dan za njih uči po jedan džuz Kurana; one su najvjerojatnije bile u izravnom srodstvu s Nesuh-agom. Nesuh-aga je bio u Mostaru vlasnik 28 dućana koje je izgradio na prostoru od današnjega mostarskoga kazališta do šehitluka pa sve do svoje džamije; nadalje, bio je vlasnik manufakturne radionice za izradu pokrivača od kostrijeti, te osam stupa za valjanje sukna i dviju mlinica, jedne na Radobolji u Mostaru i druge na Studenčici u Studencima. U svojoj vakufnami je odredio da se dijelom sredstava popravi most na rijeci Trebižat, i to kad bude trebalo. Osim toga zavještao je 123.000 dirhema za održavanje objekata (džamija i mekteba) koje je sagradio kao zadužbine. Svojom zakladom je sam upravljao do konca svojega života, nakon njega njegov najstariji sin. Također je odredio da svi službenici vakufa (imami, hatibi, mutevelije, kajimi, mualimi...) budu najugledniji članovi njegove šire porodice. Do kraja života je bio aga, a ne beg pa zato nije mogao biti upravitelj požeškoga sandžaka. Ne zna se ni kada je ni gdje je umro Nesuh-aga koji je ostavio znatan trag u povijesti Hercegovine.

(4) Ruševine džamije nalaze se na udaljenosti oko 250 m zapadno od tvrđave kao pretposljednji objekt s gornje strane puta. Džamija je četverokutna, bočni zidovi (sjeverni i južni) dugi su 7 m, svi su zidovi bili visoki 4,5 m, sa sjeverne strane je bio jedan veći prozor, s južne dva manja jedan iznad drugoga, ulaz je bio na zapadnoj strani, ispred ulaza je bio manji trijem, pod je bio popločan, zidovi su građeni od klesanoga četvrtastoga kamenja koje je slagano u pravilne redove i vezano vapnom, desno od ulaza je bio izgrađen minaret, navodno visok 12 m, pri kraju južnoga zida mala čatrnja; džamija je, kao i svi objekti u podgrađu, bila pokrivena kamenim pločama. Na istočnom zidu je bila postavljena ploča u četverokutni prostor, a ne iznad ulaznih vrata, kako to u literaturi piše. U tekstu koji je 1932. god. objavio novinar Kasim Gujić nigdje ne piše da je ploča bila iznad ulaznih vrata. Evo ulomka iz Gujićeva članka: "Nedaleko grada (Turci) podigoše džamiju. Natpis (tarih) te džamije je najstariji turski spomenik u ovom kraju. Sudeći po tome natpisu i po vakufnami, ovu džamiju je pravio prije 400 godina Nesuh-aga Vučjaković. Brzo oko toga podigoše se kuće oko džamije. To je najstariji dio grada Ljubuškog, danas su te kuće većinom porušene i strše zidovi." [20: 200] Lijevo od ploče je bio ugrađen mihrab koji je trebao biti na sredini, ali zbog ploče je pomaknut na sredinu lijeve strane istočnoga zida, a sama ploča je na sredini desne strane istočnoga zida. Mihrab i cijela džamija su trebali biti usmjereni prema Meki u Arabiji, dakle prema jugoistoku, a ne prema istoku. Džamija je kao bogomolja povremeno služila svrsi sve do 1929. god. kada je bila zatvorena; prije toga je nekoliko puta bila popravljana, zadnji put 1891. god. kada su iz Nesuhove zaklade za popravak utrošene 264 forinte). Iz te zaklade bili su plaćani i službenici ljubuške džamije i mekteba (hatib 2, imam 3, mujezin 3 i kajim 2 dirhema dnevno). U zemljotresu 1908. god. džamija je bila znatno oštećena (krov i minaret). U doba 2. svjetskoga rata džamija je služila kao skladište municije talijanske jedinice koja je boravila na brdu. Prije povlačenja talijanske vojske ploča je bila izvađena, a minaret (15 m) miniran. Tada je srušen zapadni zid džamije i veći dio minareta, ostatak minareta se je srušio u zemljotresu 1962. god. U tom zemljotresu se je srušila i kula herceguša na dnu koje je bila tamnica.

(5) Ljubuška općina je 1949. god. uputila nadležnim republičkim vlastima u Sarajevu zahtjev da se diplomatskim putem zatraži od talijanske vlade povrat u ratu otuđene Ljubuške ploče s arapskim tekstom. Zbog tada nesređenih diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Italije ništa nije učinjeno pa stoga taj zahtjev treba obnoviti. Ako pak ne dođe do povrata diplomatskim putem, potrebno je pokrenuti u ime države sudski postupak na međunarodnom sudu.

(6) Talijanski povjesničar G. Oman je ploču vidio u Ravellu i o njoj prvi objavio kraći članak u napuljskim Analima 1969. god. Zapaženije tekstove o Ljubuškoj ploči još su objavili: R. Körbert i M. Mujić.

(7) U Službenom glasniku Bosne i Hercegovine (19. travnja 2005., god. 9., br. 23.), gdje se nalazi popis svih džamija na području te države, ne ima džamije na brdu Butorovica (navedene su one na Žabljaku, Gožulju, Podbrišću, Vitini i Gradskoj) iako je dvije godine ranije (11. 10. 2003.) bosansko-hercegovačko Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika džamiju na brdu i mezarje pored tvrđave stavilo pod državnu zaštitu.

(8) Cjelovit ajet u hrvatskom prijevodu glasi: Alahove bogomolje podižu samo oni koji u Alaha i u onaj Svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Alaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.

(9) Posljednja riječ 'Allī nije mogla stati u treći red pa ju je klesar uklesao ispod njega u sredini umjesto na početku četvrtoga reda za koji pak na ploči nije bilo mjesta.

(10) Ahmed-aga je bio iz ugledne ljubuške aginske, hadžijske i kapetanske obitelji Hadžalića. I sam je bio hadžija jer je hodočastio u Meku. Bio je sin hadži Alije, odnosno brat Mahmut-age Hadžalića. Iako se prostran harem nalazi odmah povrh džamije na Žabljaku, koju je sredinom 17. stoljeća izgradio neki hadži Muhamed Sinanović, Ahmed-aga Hadžalić je sahranjen u džamijskom dvorištu, u grobu sa stiliziranim nišanom i turbanom na njegovu vrhu. Inače uz kršćanske i islamske bogomolje u pravilu su sahranjivani uglednici.

(11) Dáhil (ar. Dāḥil) je rijetko, a Àlija (ar. 'Allī) vrlo često muslimansko ime.

(12) Hàdži je atribut uz ime imućnijih muslimana koji su hodočastili u Meku. Taj indeklinabilni pridjevski atribut je redovito postajao sastavni dio patronima, kasnije prezimena u brojnih balkanskih muslimana. Leksem hȁdži je zapravo prilagođenica arapskoga pridjeva muškoga roda (ar. ḥağğī ‘koji se odnosi na osobu koja je obavila hadž’), od istoga pridjeva je nastala i imenica hàdžija ‘koji je obavio hadž’. Imenica hadžiluk je turcizam arapskoga podrijetla (tur. haciluk < ar. ḥağğ). Turski pridjev hacali (= ar. ḥağğī) u procesu jezičnoga posuđivanje primljen je kao indeklinabilan pridjev hȁdžali i kao deklinabilna imenica hȁdžalija. Ova posljednja riječ je motivirala prezime ljubuških kapetana Hȁdžalīćā (hȁdžalija > Hȁdžalijić > Hȁdžaliić > Hȁdžalīć). Moguća je motivacija prezimena Hȁdžalīć i sintagmom hȁdži Àlija. Andrija Kačić Miošić je uz ime kapetana Mahmuta stavio patronim Hadžalić (/Pivaj pobro, junaška je dika,/ deliju ti kažem i vojnika,/ po imenu Gruja Grubišića,/ koji često u četu iđaše,/ još i turske glave odsicaše/ i ufati zmaja žestokoga/ od bijela grada Ljubuškoga/ Adžalića mlada Mamut-agu,/ kapitana od bijela grada./ (spjev: Razgovor ugodni naroda slovinskoga, pjesma: Pisma od vitezova primorski). Kačić upućuje na događaje u doba Kandijskoga rata, koji je vođen u blizini Ljubuškoga, pa bi taj Mahmut-aga mogao bio hadži Alijin otac, zarobljen u tom ratu. Biti će vjerojatnije da se radi o Mahmut-agi, hadži Alijinu sinu, zarobljenu u ratu (1714. - 1718.) koji je uglavnom vođen na području Sinjske i Imotske krajine.

(13) Godine 1928. lokalna vlast je ispred izvora napravila betonsku vodospremnicu u koju je padala izvorska voda koja je dalje cijevima tekla u doljnji dio grada gdje su bile njihove upravne i stambene zgrade. Ta je vodospremnica obzidana i zatvorena metalnim vratima. Od tada više ne teče potok koji je tisućljećima odatle tekao prema rijeci Trebižat.

(14) Ljubuška kapetanija je osnovana u drugoj polovici 17. st., a prvi kapetan je bio Emin koji se spominje 1699. god. Čudno je što se u obitelji ljubuških kapetana to ime više ne pojavljuje iako je bilo uobičajeno da se prvomu sinu daje djedovo ime. Na osnovi toga bi se moglo zaključiti da Mahmut-aga nije Eminov sin, nego njegova brata. Kapetan Mahmut-aga, Eminov nasljednik, prvi put se spominje u lipnju 1705. god. i ne zna se od kada do kada je bio kapetan, niti kada ga je naslijedio sin Alija, ali se zna da je prvo spominjanje kapetana Alije bilo 1713., a posljednje 1749. god. Njegovo ime, potpis i pečat nalaze se na nekoliko dokumenata iz prve polovice 18. st. Kapetan Alija je hodočastio u Meku, stekao atribut hadži (hadžali) koji je u obliku Hadžalić postao patronim njegovu sinu Mahmut-agi. U godinama kad je hadži Alija bio kapetan posada ljubuške tvrđave je imala oko 200 vojnika. Hadži Alija je sudjelovao u mnogim borbama i ratovima pa tako i u tursko-ruskom ratu od 1736. do 1739. god. Zna se da je 14. srpnja 1736. god. sudjelovao u bitci kod ukrajinskoga grada Ozije gdje su Turci pretrpjeli težak poraz, a Rusi izvojevali veliku pobjedu, zarobivši čak 7.000 turskih vojnika, među njima i hadži Aliju, ljubuškoga kapetana. Iz zarobljeništva se je uspio vratiti tek u veljači 1742. god. Ne zna se kada ga je na mjestu kapetana naslijedio sin Mahnut-aga koji se zadnji put spominje 1814. god. Nakon Mahmut-age ljubuški kapetan je od 1815. god. bio Sulejman-beg koji je već imao titulu bega. Hadžalići su begovsku titulu stekli na osnovi imovnoga stanja, sudjelovanja u brojnim turskim ratovima i vjernoga služenja turskomu sultanu. Ne zna se do kada je ljubuški kapetan bio Sulejman-beg i kada ga je naslijedio Ali-beg. U dokumentu iz 1855. god., koji se čuva u zadarskom arhivu, spominje se ljubuški mudir Ali-beg kojega je vrgorački pretor izvijestio o svojem imenovanju. (“Ja sdol potpisani c.k. Pretur, službenim dilom i ljubeznivim sardcem dajem na znanje Vašemu prisvitlome Veličanstvu, da Premilostivi Car je zadovoliase postaviti jedno Sudište ili Pretura u Vergoraz, i mene je odredia za Vladaoza ili Pretura od iste.”). Godinu dana kasnije (1856.) hercegovački namjesnik Ethem-paša je na prijedlog bosanskoga valije Huršid-paše smijenio Ali-bega Hadžalića s dužnosti upravitelja ljubuškoga kotara zbog nezadovoljstva Porte njegovim radom jer nije učinkovito rješavao pogranične sporove, te zato što je omalovažavao austrijskoga cara i što je zlostavljao kršćanske podanike. Nakon toga ekonomska i politička moć ljubuških Hadžalića je naglo nazadovala, pogotovu nakon austrougarske okupacije 1878. i aneksije 1908. god. Prihodi su im bivali sve manji, rashodi sve veći pa su bili primorani u doba austrijske uprave (1878. - 1918.) prodavati svoja imanja koja u prošlosti nisu ni stekli kupnjom nego dobili kao dar za vojne usluge i vjernost turskomu caru.

(15) Iako je službeni jezik osmanske carevine bio turski, na kamenim pločama diljem carstva uvijek je bio arapski jezik i arapsko pismo jer su muslimani taj jezik i to pismo, zbog Kurana, smatrali svetima.

Fotogalerija

RTOcil

Točila ispod Gožuljske ploče

Tvrdava zapad

Pogled na tvrđavu sa zapadne strane

tvvrda Z 2

Pogled na tvrđavu sa zapadne strane

PODGRADJE

Podgrađe s označenim mjestom crkve, odnosno džamije

REUSVINE

 Ruševine crkve, odnosno džamije u podgrađu tvrđave

1 ulaz
2 zapadni zid
3 sjeverni zid
4 istočni zid
5 južni zid
6 ostatci munare
7 mihrab
8 mjesto gdje je bila Ljubuška ploča

 lj 2

 Pogled s tvrđave na Ljubuško polje

Izvori i literatura

[1] Aličić, Ahmed: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina (1475. - 1477.), (uvod, prevod, napomene i registre priredio Ahmed S. Aličić), Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1985.
[2] Aličić, Ahmed: Prilog izučavanja istorije Ljubuškog i okolice u XV. i XVI. stoljeću, u: 100 godina muzeja na Humcu, str. 187. – 202., Ljubuški, 1995.
[]3 Aličić, Ahmed: Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine (dešifrirao i sa osmansko-turskog jezika preveo, naučno obradio i za štampu priredio Ahmed. S. Aličić), Islamski kulturni centar, Mostar, 2008.
[4] Bejtić, Alija: Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevom Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga, ANUBiH, knj. 60., Odjeljenje društvenih nauka, knj. 19., Sarajevo, 1977.
[5] Benac, A. / Čović, B. / Pašalić, E. / Basler, N. / Anđelić, P.: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine, Sarajevo, 1966.
[6] Ćorović, Vladimir: Prošlost Hercegovine: Mostar i Hercegovina, Beograd, 1937.
[7] Dedijer, Jevto: Hercegovina, Srpski etnografski zbornik, 12./6., SAN, Beograd, 1906.
[8] Dodig, Radoslav: De Lubussa disputationes archaelogicae et epigraficae, u: 100 godina muzeja na Humcu, str. 95. - 118., Ljubuški, 1985.
[9] Dodig, Radoslav: Arheološki lokaliteti u Ljubuškom, u: Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, str. 143. - 148., Ziral - Naša djeca, Mostar - Zagreb, 1996.
[10] Dodig, Radoslav: Crtice o podneblju i povijesti ljubuškoga kraja, u: Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, str. 349. - 356., Ziral - Naša djeca, Mostar - Zagreb, 1996.
[11] Gujić, Kasim: Herceg Stjepan, hercegov stari grad Ljubuški i njegovi gospodari, u: Obzor, str. 173. - 177., Zagreb, 1931.
[12] Gujić, Kasim: Tvrdi hercegov grad Ljubuški i njegovi gospodari, Jugoslavenski list, str. 9., Sarajevo, 23. 10. 1932.; Napredak, god. 9., str. 114. - 115., Sarajevo, 1934.
[13] Gujić, Kasim: Hrvatsko podrijetlo begovskih familija u zapadnoj Bosni i Hercegovini, Napredak - hrvatski kulturni kalendar, 31., Napredak, Sarajevo, 1940.
[14] Hasandedić, Hivzija: Islamski spomenici i institucije u Ljubuškom i okolini, Islamska misao, str. 27. - 36., Sarajevo, veljača 1980.
[15] Kordić, Zvonko: Nahije Imotski i Ljubuški u defteru iz 1585. godine, Imotski zbornik, sv. 2., str. 97. - 140., Imotski, 1994.
[16] Kreševljaković, Hamdija: Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1954.
[17] Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, Ziral, Mostar - Naša djeca, Zagreb, 1996. (više autora).
[18] Mehmedović, Ahmed: Ulema (učeni ljudi) mostarske porodice Vučjaković, Most, god. 32., sv. 123. – 124. (n. s.), Most, Mostar, 2007.
[19] Mujezinović, Mehmed: Turski natpisi XVI vijeka iz nekoliko mjesta Bosne i Hercegovine, u: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, sv. 3. - 4., str. 459. - 460., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1953.
[20] Mujić, Muhamed: Arapski epigraf iz Ravella potječe iz Ljubuškog, u: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, sv. 22. - 23. (za 1972./3)., str. 191. - 202., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1976.
[21] Mulić, Jusuf: Hercegovina, 1., Feudalna oblast srednjevjekovne bosanske države, Sarajevo, 2004.
[22] Oman, Giuseppe: Notizie su una inscrizione con caratteri arabi a Ravello, u: Annali, n. s. 19. (sv. 29.), fasc. 2., str. 266. - 268., Istituto orientale di Napoli, Napulj, 1969.
[23] Paponja, Ante: Ubikacija toponima naselja Ljubuške nahije prema osmanskom popisu iz 1585. godine, Hercegovina, br. 21., Mostar, 2007.
[24] Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
[25] Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Napredak, Sarajevo,1942.
[26] Smailović, Ismet: Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo, 1977.
[27] Spisak kulturno-historijskih dobara, u: Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, god. 9., br. 23., str. 1969. - 1975., Sarajevo, 19. 4. 2005.
[28] Stari grad Ljubuški - graditeljska cjelina, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, Sarajevo 2003.
[29] Sto godina Muzeja na Humcu, Ljubuški, 1985.
[30] Tripković, Veljan: Humska zemlja, Zbornik Filozofskog fakulteta, sv. 8./1., Beograd, 1964.
[31] Truhelka, Ćiro: Dubrovačke vijesti u godini 1463., u: Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, sv. 22., Sarajevo, 1910.
[32] Vego, Marko: Povijest humske zemlje, Samobor, 1937.
[33] Zovko, Ivan: Kako je postao Ljubuški i njegovo ime, u: Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, 2., str. 237. - 238., Sarajevo, 1890.

Akademik Milan Nosić

Idi na vrh
JSN Boot template designed by JoomlaShine.com